1.
Te moje pjesmice okvir su zrcala,
U koje je zraka Tvoje ljepote pala –
Zulimko zlatna!
Te moje pjesmice srebreni su zvonci,
Kojim je zlatan jezik Tvoja ljubav dala –
Zulimko zlatna!
Te moje pjesmice kitne su ružice,
Koje je Tvoja stidnost rumenju nadahla –
Zulimko zlatna!
Te moje pjesmice smokve su i tunje,
Kojim Tvoja duša miris je podala –
Zulimko zlatna!
Te su moje pjesmice nestašni lepiri,
Kojim Tvoja milost stvori krila mala –
Zulimko zlatna!
Stankova pjesmica glas je od sto ustâ,
A bez Tvoje bi slike bez traga propala –
Zulimko zlatna!
2.
Bog slovo napisa – da Te miluje,
A srce ne znaše – da Te miluje.
A bog ga zapisa – nebu u zvijeze,
A srce ne znaše – da Te miluje.
Tu tajnu si zvijezde – prišaptavahu,
A srce ne znaše – da Te miluje.
Taj šapat rasprše – Vjetrići svijetom,
A srce ne znaše – da Te miluje.
Taj šapat rasprše – vjetrići svijetom,
A srce ne znaše – da Te miluje.
Razumi ga i slavulj – sjedeći u hladu
A srce ne znaše – da Te miluje.
Pa taj glas uplete – u slatke pjesmice,
I raskliče širom – da Te miluje.
Tad mi živo srce – prene se iza sna
I dršćuć uzdahne – da Te miluje.
3.
Sreća pada nami s neba – o Zulimko!
Slav’mo boga za dar ždrijebâ – o Zulimko!
Jedan pjeva, drugi plače, i sve što iz iste
Božje čaše svaki treba – o Zulimko!
Taj čast ište, onaj blago, bog da, a svak vapi:
“Sirotinja na me vreba” – o Zulimko!
Drugi tonuo vas u zlato, al opet uzdiše:
“Ah, umrijet ću od potrebâ!” – o Zulimko!
Jednak pada z božje ruke, samo dobro umi
Mijesit tijesto rajskog hljeba, – o Zulimko!
Zato smjernom primaj dušom svaki dar nebeski,
Vijek ne kažuć: “Još mi treba!” – o Zulimko!
4.
Vječni otrov, vječna hrana – bez milosti
Ljubavi je strijelj i hrana – bez milosti.
Strašna j’ pustoš, gdje iz čaše – višnjeg tvorca
Kap ne pada “bunar” zvana – bez milosti.
Strašno j’ more, gdje ne metnu – misao luke
Za mornara burom gnana – bez milosti.
Strašan grad je, gdje ne čeka – “dobro došo!”
Hodočasta svud tjerana – bez milosti.
Znam gdje j’ bunar, gdje luka i “dobro došo”
Srca moga, milovana – bez milosti!
Al ne smiješ tud, moj Stanko, – zašto vjetar
Od protivnih bije stranâ – bez milosti.
5.
Ždral putuje k toplom jugu – u jeseni,
A meni je put sjevera – u jeseni.
Pastijer čuva po planini krotka stada,
Pa se pojuć vraća kući – u jeseni.
Vrtlar kupi plod svog znoja, zlatne breskve
I jabukâ rumen-voće – u jeseni.
Što se ljeti trudio mnogo oko njega,
Vinogradnik bere grožđe – u jeseni.
Tako svatko kupi, bere i uživa
U veselju plod svojih muka – u jeseni.
A što, Stanko, plod je brigâ, mukâ tvojih?
Gorko voće – bol i suze – u jeseni.
6.
Ko bio labud po pučini – mjesec pliva po vedrini:
Tko li s tobom u daljini – mene, dušo moja, sjedini?
Jastreb hrupi na golube, da se strahom svi rasprše;
Nu podvečer ljubav čini da se s dragom drag sjedini.
Hud uzbuni more vihar, pa od broda brod rastavi;
Nebo pošlje vjetar ini – pa u luci sve sjedini.
Mura, Drava, bistre rijeke – kolijevkom su razlučene;
Al hrvatskoj u ravnini – grleći ih brijeg sjedini.
U gori su alem, rubin – dva kamena razdružena;
Nu na kruni caričini – oba zlatar vješt sjedini.
Ti si, Stanko, od Zulimke dalko – dalko rastavljeni;
Nu utješ’ se i ne gini – i vas jednom bog sjedini.
7.
Strašna j’ pustoš i nezdrava – gdje ne ima stana,
Tu ne niče cvijet ni trava – gdje ne ima stana,
Tu vijek bića od sunčanoga – dršće povjetarce,
Razliježe se rika lava – gdje ne ima pristana.
Mirno leži štit od pijeska – gujam iskićeni.
Od Meduze kanda j’ glava – gdje ne ima pristana.
Za brežuljci pjesnatimi – smrt čeka putnikâ
Karavane nekrvava – gdje ne ima pristana.
Eno deva – ko galija bojna toponosna
S vodičem se približava – gdje ne ima pristana.
Smrca pošlje iz potaje – buru zatočnicu.
Što spe pijesak ko s rukava – gdje ne ima pristana.
Nadrvani burom padnu – noj, deva, povodič
U skut njenih od ponjava – gdje ne ima pristana.
Strašno j’ gledat na to groblje – vječno beskonačno,
Tu zla smrca vijek ne spava – gdje ne ima pristana.
Zla pustoši! o koliko – ne naličiš srcu,
Što od jada uzdisava – gdje ne ima pristana.
