Gledao sam nebo
U po noći tije,
Ni jedan oblačak
Pokriv’o ga nije.
Sijale su zv’jezde
U divotnom čaru,
I pjesmice vile
Svom noćnom stražaru;
I mjesec ih gled’o
Pa se osmjehiv’o,
Vasionom zlatne,
Zrake je razliv’o.
Sv’jetlile su gore,
Sv’jetlile se dole,
I vječno sumorne
One st’jene gole.
Ali na jedanput
Kao da se pak’o
U razjari crnoj
Na taj svijet mak’o.
Zaduvao vihor
Pomamom demona,
Pomračalo nebo,
C’jela vasiona.
Drhtala je zemlja,
Strepile su strane;
Uzdisala gora,
Lomile se grane.
Što god cv’jeća bješe
Mirisava, divna,
Sve iščupa jarost
Vihorova kivna.
Al’ gle kako pade
Ta paklena sila,
Razvedri se nebo, –
Svanu zora mila.
Skrili se oblaci,
Razbjegle se tmine; –
Eto b’jelog danka
Da nam suncem sine.
* * *
Oh, da li će tako,
Oh, da li će jednom,
Nakon teških tmina,
Svanut’ Srpstvu b’jednom?
Hoće, hoće, hoće,
Oj nadaj se, rode!
Ti ćeš stići tamo,
Kud te želje vode.
