Bio davno neki siromašni Ćić, kojega je glad morio, kiša bila
i sunce peklo. Ništa na svijetu nije imao do jedne koze. Koza
ostari, ojalovi i ogubavi.
– Ubi to gubavo blago da nam ne okuži stada, a ti, prosjače,
digni nam se s očiju, nek te voda nosi! – vikali su ljudi na
siromaha.
Jadnik uze kozu i povede je u klanac da je smakne i ostavi
gavranima. Ali se njemu smilova ta tužna životinja pa je pusti u gori, a on uze štap
i torbu te pođe prema moru u Poreštinu. Tamo se kod Valkurana unajmi kod nekoga
težak da mu čuva ovce. Začudi se Ćić kada vidje da je njegova koza došla za njim te da
se sada vuče za njegovim stadom. On je potjera, a kada koza ozdravi, pusti je da pase
uz njega. Ćić je najradije vodio stado na vrhunac nekoga brda. Tu bi koza uvijek legla
na neku ploču i ne bi se otuda makla, sve dok je pastir ne bi štapom otjerao.
Jednoga dana kao da su je prikovali o tu ploču; neće nikako da se digne. Razljuti se Ćić
pa digne štap i ošine je; koza se odmakne, štap udari o ploču, a ona puče na četvero.
Pastir zine od čuda: pod pločom velika kamenica, a u njoj pusti novac, sve srebro i
zlato. Ćić dogna mazgu, natovari i otiđe. Uru daleko od Svetoga Lovreča, gdje je sada
selo Medvedići, kupi mnogo zemlje i sazida kuću. Na onome vrhuncu, na mjestu
kamenice, sagradi crkvicu Svetog Anđela. Crkvica se porušila, ali je ona kamenica i
danas čitava.
Gubava koza
