Imade vas mnogo – ta ko bi vas mogô
Izbrojati,
Svijeh znati?!
Imade vas mnogo bogatih gospara,
Sa srebrom i zlatom, milionim’ para.
Dvori vam se velji u visinu dižu,
Ali nikad, znajte, do neba ne stižu, –
U nebu je vječnost, u njima je nije,
Vrijeme će da ih sve s prašinom skrije.
Imade vas mnogo sivih sokolova!
Riječi su vam jače od burnih valova,
Al’ sokoli nikad ne puze, ne gmile
Ni onda kad na njih jurnu groma sile,
A vi znate, znate, oj “sokoli s riječi”,
Puziti kô crvi, sred prašine leći,
Ostaviti braću nek ih dušman tare,
Samo da stečete “obećane dare”…
Imade vas mnogo sa blagijem likom,
E bi rekli: o zlu ne mislite nikom,
E bi rekli: da ste s neba anđô pravi,
Što istinu ljubi, koji boga slavi,
Al’ u duši vašoj ništa drugo nije
Do crnog demona, – tu se zlobno krije.
Imade vas mnogo… Kakvijeh vas nema?!
Ali vas je malo
Kojima je stalo
Do naroda svoga
Tužna, paćenoga.
Malo vas je, malo sa poštenja da se,
Sa vrlina vaših imena vam glase;
Malo vas je, malo na braniku prava,
Malo vas je glava, –
Malo vas je, malo sa srcem u grudi,
Malo vas je – ljudi!
