I
Neće li sići iz okvira slika
ko vjerenica Duha sa oltara
da bi u hodu čežnje umjetnika
išetala se čarolija stara?
Neće li čisti mramor kovna lika
i alabastar pleća da dočara
u očajanje bespomoćna krika
barokan pristup učtivih gospara?
Moje su želje gospe starog sloga
u neoskvrnjenim bijelim haljinama
sa šuštom tkanja i dugačkim repom.
Dostojni oblik zorno slavi boga,
dokle bi jasno što je stavom Dama
i umiranje u ponosu slijepom.
II
Ako si dala rukoveti cvijeća
da bude život umjetničko djelo,
moj te se sok čeznuća, Divna,
sjeća kao dlan ruke ispružen pred vrelo!
Iz tebe crpim. Dvorove umijeća
blagosiljem ti vrenjem, srce vrelo.
Ko kadionik pred redove svijeća
nudim pred noge udivljenje zrelo.
U polonezi, valsu, menuetu
izučen korak, kad na sagu čežnje
stupaš u nove svetkovine oka,
ne oprovrgnu, meto suncokretu,
ti obesmrti djevičanske gležnje
u taktu pored mlaza vodoskoka.
