Izgubljeni dani, potraćeni ludo,
Kuda li ste danas makar i otaki,
Kad sam srećna luda blaženo vrludo –
I pod vedrim nebom i po naoblaki?!
O, omamna varko, titrava i kratka
I slatka i gorka, bez mjere i cijene,
Svedno kakva bila… ah, bila si slatka,
Varalice sjenko, što ostavi mene?!
Što izginu naglo?! iskidavši dušu,
I tijelo i dušu u zbrkane mrve…
Ode brod i jedro – kroz pjenu i tmušu
Razderani stijeg jedvice se rve.
A na stijegu nekad, ko na snježnoj ploči,
Mir je duše blisto i toplo i skladno –
Tek planuše strasti, proplakaše oči,
Otopi se snijeg i sve skupa jadno…
I raskliman tako čučim kao ptica,
Kad o gredu lupne, a htjede da leti;
Odapeta, reska, raščijana žica,
Što je nikad više ne možeš napeti…
Bacit će je tamo u prah iza peći,
Dok je kogod s metle ne uzme med prste,
I možda će ipak trgovački reći,
Da je nekad bila i od – bolje vrste!
Izgubljeni dani
