Ja mišljah: evo, proljetna je šuma,
Što okuplja me peludom i cvijećem,
Gdje samo šapat bijelih vila srećem
I ptice, što se igraju sred druma.
Ja mišljah: evo, pod nebesa lijećem
U pjesmi srca – u okrepi uma!
Ja mišljah: evo, otvori se nebo
I anđeo pred me došo je i veli:
No, i tebe smo, gle, u raj izveli,
Pa grij se za sve, što si dosle zebo,
Veseli se, veseli se, veseli!
…. Ja mišljah: eto, otvori se nebo!
I htjedoh reći Bogu ili komu,
Što raskidano srce moje znade:
Produži čas moj, živjet mi valjade, –
Sav raj u oku preliva se momu,
I ne tjeraj me, gdje mi noga stade
Jedamput jedva na prag raju tvomu!
Ja mišljah tako… nu ja ne znam kako,
Tek sudba hoće da začara šumu:
I sve je kamen – cvijet i ptić na drumu.
Al idol dragi sve se nježi lako
I smiješkom tepa i srcu i umu –
Ja gledim u nj i ne sm’jem da bih plako!
Ja mišljah…
