Što mi je trebalo da te sanjam noćima,
Što mi je bilo da te čekam danima.
Što mi je trebalo da te vodim do izvora korijena svojih,
I da se napiješ bune mojih predaka.
Što mi je trebalo da te ljubim satima
Kad si već sutra usne darivala drugima.
Što mi je trebalo da mi kažu da si nekima
Negdje daleko snivala na rukama.
Sad kad te nema, sad kad te nema
Jagoda, Jagoda.
Sjećam se poljupca pod krošnjama jela,
Sjećam se ljubavi na dušeku od snijega
Jagoda,
I vrućih dodira i ledenih voda
Tvoja, samo tvoja sam, Jagoda.
Što mi je trebalo da osjetim dodir raja
Pa danas da pružam ruke do beskraja.
Što mi je trebalo da osjetim miris tvojih snova
Što mi je trebalo da poćinjem iznova.
Što mi je trebala ta plovidba bez broda
Ko brodolomac što ga struje nose,
Što mi je trebalo da te gledam nakon tvojih nevera
I da ti brišem suze tuđih nevjera.
Sad kad te nema, sad kad te nema
Jagoda, Jagoda.
Da li je greška to što smo se sreli
Ili smo kušali što nismo smijeli
Jagoda?
I tko je zapravo tu na gubitku
Jagoda, moja Jagoda.
