Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te –
u tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
gdje bereš krupne raspukle granate.
Mila kô zlatno nebo pošlje tuče,
u tihu hladu stare kruške one,
sjede ti djeca i zadaću uče.
Nad šedrvanom leptiri se gone
i sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
rasipaju se, dok polako tone
Jesenje sunce… I kô sa visina
olovni oblak, po duši mi pade
najcrnji pokrov bola i gorčina.
I kobna misô moriti me stade:
što moja nisi, i što smiraj dana
ne nosi meni zvijezde, no jade?
Što moje bašte ostaše bez grana
i slatka ploda, što rađa i zrije
na vatri srca?… Gdje su jorgovana
vijenci plavi?… Gdi je kletva, gdi je?…
Vaj, vjetar huji… a ja mislim na te,
i sve te gledam, kroz suzu što lije,
gdje bereš slatke, raspukle granate.
