Jednorože moj, konjino stara
Već dugo ne piješ, vode iz bunara
I suši ti se rog, ponos i dika
Tvojeg skrbnika, tvojeg konjanika
Dal’ se sjetiš, konjino, kako zamiriše trava
Kad rosa spusti se, a velika ti glava
I okićen ti rog, najlijepšim cvijećem
Tad od sreće, ja gusto zaplaćem
Jednorože moj, vrijeme je za šetnju
Do crne pećine, u dolinu sretnu
Pa kad vode podzemne, tople poteku
Rog svoj stavit ćeš, bez zraka disat ćeš
I bit ćeš opet, konjino, ponos i dika
Tvojeg skrbnika, tvojeg konjanika
Neće biti djevojke, što te jahat ne bi htjela
Da rog ti dotakne, duboko uzdahne
