Ko poškropi tvoje kose, Jelo,
ko orosi tvoje lice b’jelo?
“Jutros stajah ispod jorgovana,
pa me rosa pokapa sa grana”.
Pravo kaži, a ne laži nani,
gdje su, šćeri, sa grla đerdani?
“Što bih ti se, majko, krivo klela?
Jutros sam se na jorgovan pela.
Za đerdan mi zape rosna grana,
pa se prosu ispod jorgovana”.
Moja šćeri, moja tugo, jao,
a ko ti je njedra raskopčao?
“Rano zorom, ne karaj me, mati,
ja u baštu odoh ruže brati;
sa sevlije plahi vjetar prhn’o
pa mi, majko, sva njedra razgrn’o”.
Što su mutne tvoje oči tako?
“Noćas nisam zaspala nikako,
Negdje slavuj pjevaše sa grane
pa ga slušah sve do zore rane”.
A zašto ti plam uz lice bije?
Jao, šćeri da vrućica nije?
“Nije majko! Ta što bih ti krila!
Maloprije kod vatre sam bila.
“Plaha vatra udari u lice,
pa mi s toga gore jagodice”.
Hajd’ na izvor, rashladi se, Jelo,
umi lice i to grlo b’jelo.
“Hoću majko!…” Curi srce bije,
gust jorgovan mlado momče krije…
