Prošla je bura, stišale se strasti,
i ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju –
u njima nema ni sile ni vlasti.
Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
kô da mi zbori: nema ljeta više!
Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
o sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo…
Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
i mrtvo lišće po humkama pada…
