Divna je jesen vedrih vinograda,
Gdje gajde ječe i prangije tutnje;
Al to je jesen prljavoga grada,
Jesen samoće, čemera i šutnje.
Trgnut iz snova, uzbuđen, u strahu
Pred ovom tvrdo ispršenom javom,
Dočekao sam je ravan siromahu,
S kletvom u grlu i s pognutom glavom.
Studeni vjetar i režanje pile
U srcu bûde brigu koja grize;
Kapljicu kiše, što su lani bile
Rosa na oknu, kao suze klize.
Takvog me, evo, nađoše ti dani:
U borbi s crnim mukama i gadom;
Knjiga života na onoj je strani
Rastvorena, što je natopljena jadom.
