Zar si morala, mala željeznice,
Jutros da mi odvezeš moga Javora?
Tko će slušati sa mnom odbijanje crkvenog sata
I tko će sa mnom stajati u mraku ispod jabuke?
Oči sam zaklopio: zrikavac srca šuti.
Utihnulo škripanje lijesa; nebo na livadi leži.
Na tuđem se groblju sagibam,
Tuđu travu nogama gazim, osamljen.
Ruke moje, zapalite mi ponovo petrolejku:
Gledam Njenu praznu postelju.
Koraci bi moji žurno pobjegli od kuće.
A sada, zlato moje, – tišina oko mene spava.
Zar si morala, crna željeznice,
Jutros da mi odvezeš moga Javora?
