U krajnjem kutu svoje dnevne sobe,
gdje ne može doprijeti nepozvani pogled,
na dnu svojih prepunih vitrina,
kriješ slatku fasciklu sa natpisom INTIMA.
Međ´ slikama tebi dragih lica,
gdje čuvaš svoje spomene i pisma,
sve u formi poezije stiha,
nalazi se i moja ljubav tiha.
To su pjesme nikad objavljene,
napisane zbog voljene žene,
al´ datumi na njima su stari,
već odavno nema novih stvari.
Jer umjesto poezije i visina,
iz mene izlazi samo tuga i gorčina,
i misao što se reći ne smije,
´ko te kara nek ti piše pjesme.
Htio bi da budem gospodin,
i izbjegnem reakcije bijesne,
al´ reć´u ko pravi primitivac,
´ko te kara nek ti piše pjesme.
Znam da čitas moje nove pjesme,
s njima se branim od samoće,
i ubacim nešto da te štrecne,
´ko te kara nek ti piše pjesme.
