Konac

Opet rado sloneć na prozoru,
   Nad tim grobljem oči mi odlijeću –
   Pram zapadu, a na onu goru,
   Gdje mi prvi cvijet propao u cvijeću.

Tu sam vidio, gdje zabijeli, zoru,
   Gdje mi sunce granu u proljeću,
   Tu i vidjeh u nebeskom moru
   Ugasnut ga sred podne ko svijeću.

Drugo sunce granu vrh meneka,
   Koje vatrom razgori me svetom,
   Al zagrmi sudba glasom smeće:

Preko groblja nâd Ti cvate cvijetom!
   Preko groblja vjera t’ vijenac spleće!
   Preko groblja Tebe ljubav čeka!