Zbog koje sam produžavao mladost
i volio na zaboravljen način.
Za početak:
širi se crnilo
između bijelih stupova Tivolija.
U ovom času ne mogu sastaviti njeno lice
koja je topla kugla
naslonjena na moju dušu,
koja je pokret noćnog mora –
Potocnik Kora.
Zbog koje sam vozio danima
i uvjeravao se da mi je svijet suvišan.
Tajanstvo Slovenije.
Vlaga se skuplja u njenoj koži,
a usta su joj smrvljena voćka.
Nejasan put na zvuk “roga”
do njene šume, do njenog mora –
Potočnik Kora.
Koja nije ona prava,
drukčije to želim reći;
dobrostojeća je moja mora.
Čiji telefon godinama šuti
i ponižava moje stare ljubavi
odane drugom vremenu,
koja je pismo bez odgovora –
Potočnik Kora.
Koja se jednom dala, tek tako,
da bi bila još dalja,
kao medalja na mrtvom tijelu
i pobjegla u nečijim kolima,
ali u jezero iza jutarnjih gora –
Potočnik Kora.
Koja je preslišala moju mladost,
prelistala moje albume,
koja nas proziva,
prema čijem su smijehu
moje iskustvo, Azija, ironija i diploma,
neusporedive noći – ništa.
Zbog koje se drukčije pije i hoda.
Jedina zemlja, jedini stanovnik –
Kora Potočnik.
Generacija o kojoj razgovaram.
Što hoće od mene?
O, tako jednostavno padaju geografija i literatura!
Ona ne voli, ili voli – ne voli.
Bez milosti je, bez uvjerenja,
duša bez tajne i izvora –
Potočnik Kora.
Koja mi je tako malo vremena ostavila,
koja se smije dok čita svoju pjesmu.
Zbog nje su moje ljubavi stvari,
a ona je opet ideja.
Koja je uzela više no što je smjela,
igrala se, ništa nije htjela,
koja se ljubila kao da mora –
Potočnik Kora.
Pa da se oprostim od one
kojoj treba manje ljubavi
no što joj se daje.
Koju je moje srce samo kratko nerviralo;
križaljka za koju joj nedostaju
još dva – tri slova.
Koja je sve tajne mog života,
kao čarobnjak u noćnom lokalu,
sabrala u jednu pticu
i pustila je da odluta.
Ja nešto drugo branim
i sve ovo stvarno ne bih smio,
pa ipak “na vašu službu” bjegunac-vojnik –
Kora Potočnik.
Kora Potočnik
