U kafani jedne ljetne noci
sjedio sam ja sa drustvom svojim
i nad’o se da bi mogla doci
jedna zena koju ludo volim
I dosla je al’ bolje da nije
donijela je samo bol i muku
suze nisam mogao da skrijem
sa drugim se drzala za ruku
I sjela je bas kraj moga stola
a glas nisam mogo da joj cujem
nemogoh se okrenuti od bola
ni pogledom da je pomilujem
I pjevac je odigrao svoje
vidio je moju suzu svaku
zapjev’o je samo za nas dvoje
zapjev’o je pjesmu o rastanku
I njoj je to valjda tesko palo
pa je odma ustala i posla
umalo mi srce nije stalo
kad je sa njim pored mene prosla
Tuzno gledan od drugova svojih
pogled nisam skidao sa case
bio je to kraj nadanja mojih
bio je to kraj ljubavi nase
