Stajao je na svom tronu
Kao neosporni kralj ulice.
Njegove oči su me okrznule
Iz mraka, dok je sjedio
Na kamenom stupiću ograde
Kad sam došepesao doma
Oko dva ujutro.
Mačak Miki, vucibatina
Koja živi u našem dvorištu.
Zaarlaukao je kako samo on to zna
Kada željan je malo pažnje,
Ta skitnica porezanog uha,
Što ga nema noćima.
Zastao sam i privinuo
Njegovu uhatu i dlakavu glavu
Tik na svoje lice.
Razumjeli smo se,
Trepćući, pogledavajući,
Frkćući ispod glasa –
Dvije skitnice.
I meni je došlo
Da tada zaarlaučem
Iz sveg glasa
Od osamljenosti
A istovremeno od sreće
Što on je tu.
