Tamo se korovom zarasla cesta
Provlači kradom kroz ostanke mosta
Između jablana lomnih, gdje sada
Zelen i živ samo bršljan još osta.
Tamo, gdje vrt je po obronku cvao,
Trnje i šikarje splelo se gusto,
A gdje bjelasao dom se pod lipom,
Nema ni staze, sve strnište pusto.
Dubova drevnih se zgrbilo dvoje,
Usahlo hvoje se nemoćno pruža.
Bunika buja uz srušeni temelj,
Bokori bijelih su bili tu ruža.
Sve je tu ugar, al oko još moje
Dom, kao nekad, sav u suncu gleda.
Vidim: iz vrta sad starica vodi
Starca svog slijepa – i miri rezeda.
Tamo daleko Planina se plavi,
Voćnjak se rasu, u prodoli travne
Spušta se šuma. – Da l’ živu još tamo
Priče ko nekad u proljeti davne?
– Ništa već nema! – Al sni moji prvi,
Djetinjstva ljeta, što raskošno cvala,
Opet se vratiše. Noć je ko nekad
Tamna ko baršun na poljane pala.
Znam ja još, znam, kako misli su moje
Lijetale k zvijezdama, k bisernom nizu,
Mliječnim su stazama šetale tamo.
O, kako nebo mi bilo je blizu!
Sve je sad pusto, ni imena nema,
Šutnja tek šaptanje spomena sluša.
– Pusto je, mrtvo, gdje dom je moj bio,
Al tamo i sad još sva mi je duša.
