Sat govori: »Ja kucam Neprekidno i čilo. Vremena ja sam bilo.«
I jednakim se zvukom
Iz utrobe mu javlja
Čas nevolje i slavlja.
I teku, teku, teku
Trenuci koji grade
Sve bolove i nade,
Sva zla, sva očajanja,
Sve strasti, sva čeznuća,
Sve sne, sva nadahnuća.
I tkaju, tkaju, tkaju
Sve zanose nam žarke,
Sve istine i varke.
Nad svime bog je Kronos:
Ko vječni teče vrutak,
A dah mu je trenutak.
On daje, da nam uzme;
On uzima, i daje,
I traje, traje, traje.
Ne dira njeg naš uzdah,
Ni plač, ni nijemi ponos
Ravnodušan je Kronos.
I vječno njime gonjen,
U nevolji il sjaju,
Svak svojem ide kraju.
– – – – – – – – –
– – – – – – – – –
Sat govori: »Ja kucam
Neprekidno i čilo.
Vremena ja sam bilo.«
