Lina i Lana su sestre. Lini je devet, a Lani šest godina. Svakoga jutra idu
zajedno u školu. Poslije nastave Lina vodi svoju mlađu sestricu kući jer je
Lana premalena da bi sama prelazila preko prometnog raskrižja.
Tako je i jednog poslijepodneva Lana čekala svoju seku da dođe po
nju; sjela je na klupicu u školskome vrtu i klatila nogama jer joj nožice
nisu dosezale do tla.
Minute su prolazile, ali Lina nikako da dođe. Lana se
poigrala s djevojčicama gumi-gumi, no seke nema, pa
nema. Lani se činilo da je školsko zvono zazvonilo bezbroj
puta. Đaci su ulazili i izlazili iz škole, ali ne i Lina.
Lana se umirila, napućila je usnice, bradica joj je počela
podrhtavati, mala prsa se nadimati.
Konačno, iz plavih očiju potekle su krupne suze što su joj
zamaglile pogled.
Odjednom, netko je povuče za repić i reče:
– Hej, Lanice, evo me! Oprosti mi, zapričala sam se s prijateljicom.
Lana je jecala, ali to s bile suze olakšanja:
– Gdje si dosaaad? Mislila sam da nećeš doćiiiii!
Lina joj uzvrati: – To se ne može dogoditi, ja te ne mogu zaboraviti. Hajde, smiri se.
Idemo brzo kući, sigurno si gladna.
Lina i Lana
