Bila tako jednom jedna princeza. Zvala se Livija. Imala je rumene obraščiće,
svilenkastu kosu i topao osmijeh. Ono što je bilo najljepše i čemu su se svi divili bio je
njezin glas. Pjevala je lijepo poput slavuja, a veselo poput prepelice. Cijeloga je dana
skakutala po vrtu, pjevušila i brala cvijeće.
U okolici dvorca živjela je neka zla žena. Nitko je nije volio jer je uvijek bila loše
volje i mrgodna pogleda. Nitko na nju nije posebno obraćao pažnju jer se
nitko s njome nije volio družiti. No ona je u svom samotničkom životu
kovala strašne planove.
Jednog jutra, dok je princeza šetala vrtom, došla je do ograde i
započela s njom zboriti, ljubazno je pozivajući k sebi na čaj. Princezi
je bilo drago da je od svih ljudi pozvala nju.
Mislila je: ipak nisu istinite one priče o toj ženi. Žena joj je pokazala
slike koje ona slika. Sve su bile tamne kao i ona sama i neizrecivo
tužne. Tko zna zašto je ova žena slikala takve slike?
Sutradan, kad je princeza poželjela zapjevati, iz usta joj je
izišao samo hroptavi krik. Princeza više nije mogla lijepo
pjevati.
Cijeli je dvorac otad utihnuo: nestalo je živahnosti
jer je nestao onaj glas koji sve radovao i
uveseljavao. Tako je bilo sve dok se
jednog dana nije pojavio
princ…
Livija
