Da l’ još uvijek živiš tamo
gdje more nebo dira i gdje kamen ljubi sol.
Da l’ još istu pjesmu znamo
koju pjevali smo često dok je sunce zvalo dan
na žal gdje miris juga budi ljeto
puno sjećanja na nas.
Da l’ još isti vjetri njišu
grane bora, mladu travu što je čuvala naš san.
Da li pamtiš toplu kišu
kako miluje tvoj dlan i kako topi suze trag
i da l’ se sjećaš riječi zle
kad rekla sam ti ne, jer to je kraj.
Ludi dani naše mladosti
od ljubavi do tuge.
Nismo znali kako voljeti
za sebe ni za druge.
Mislili smo da je svijet zbog nas,
samo za nas.
Ludi dani naše mladosti su nestali u tami…
Ludi dani naše mladosti, mi ostali smo sami…
