Šumi voda i pršti; istok se zlati i rudi,
– Lijep li je život i svijet!
Sočnom na zelenom busu slatko oda sna se budi
Plavi perunike cvijet.
Zlaćani vali mu tople pozdrave sunašca nose,
Cjeluju čašku i list;
On mu iz kaleža plava žrtvuje kapljicu rose,
Mirisni ametist.
Tu su na peludu meku spavala do dva leptira
Slađane ljubavi san;
Sada im zavjese mave bračnom na krevetu dira
Zlaćanim prstićem dan.
Smješka se buba u travi, smješka se s grančice ševa,
Smješka se veliki cvijet;
Cijela se priroda smije, gali se šaleć i pjeva:
Lijep li je život i svijet!
Životna pjesan treperi ko duga od stobojna praška
Toplo i opojno svud,
Kao kad posanjan cjelov prviput trzne i draška
Ružicom sakritu grud.
…. Voda što cvijeće poji, ona i – podriva žalo,
Onda uz podmukli huk
Veselo čupa i trga; svileno busenje malo
Tone u obijesni buk.
Samo na skršenu cvijetu vidi se krilo leptira,
Trza se malo još, gle!
Trza se, klone i tone – divljeg sred gorskoga vira
Tako je nestalo sve.
Plašivo ptičica s grane upire očice male,
Kud se je smiješila pre,
Uto joj nenadno jastreb perje rastrese na vale,
– Tako je gotovo sve!
Oštrim je ispio kljunom srce joj toplo i oči,
Sada ga briše o cvijet;
Vrebajuć hoće da opet na granu najvišu skoči,
Grakćući: Lijep li je svijet!
Majales
