Silni ste mi – silnija još vam cijena,
Da se vječnost tužiti nigda neće
Na smrt vašu, niti na trulež skori
Imena vašeg!
Vi, oj, što se kažete meni maglom,
Zar je vaša zaborav toli jaka,
Te ne znade, divlje da svijetlo traje,
Grobi dok gniju?!
Ja se mržnjom ne rušim na vas; vi ste
Preduboko mojega ispod suda,
Košto i trn silenog ispod hrasta
Prenisko plazi.
Vihar silni polomi hrast, a trna
Dirnut neće, pobjedu ipak pozna,
Skršiv jače, znade da trgnut može
Slabiji korijen.
Zalud ćete prezirat milost kličuć:
Još smo živi! oluja huji dalje – –
Kreket barâ gubi se, kada svemir
Gromovi grmi!
Ajd – nek bude – gromovlje će ušutit,
Da se može počuti šapat slabi;
Kaž’te meni – – šutnja je, jao, riječ vam,
Šutite samo!
Ej, na svojih prsiju i slabičak
Križić prti – svilena nit ga nosi,
Al na leđa prima ga samo čovjek,
Visi o trudu!
Niti korak obijesti neće odat
Svjesne duše; drukčije sjaji sunce
Negol’ ono čime sa žižak puni
Žena sirota!
U čem dakle vaše se plemstvo kaže,
U čem sila, što bi vas digla zvijezdam;
Lavlji vuci, ali i zečji lavi,
Tko ste i što ste?
Sramite se, narodi nisu slijepi,
A da ne bi poznali što je sokol,
Što je sokol, što li je opet gadna
Velika sova!
Divi moji, slučajno da ne zapeh
O crvotoč, ne bih ni crva znao!
Eto, tako upoznah silu vašu,
Znate l’ što vidjeh?
Vidjeh da je zloba naravlju sile,
Srca vaša kamen su onaj crni,
Što se kopa gorućem paklu iz dna,
Da vam je srcem.
Ej, ta zlobe osveta nije hrabrost,
Kojom porod lavica zdvojna brani,
Već mi ona naliči vučjem zubu,
Mlade što kolje!
Silni li ste – dostojno snage nije,
Da se ona malenim crvom sveti;
Jeste l’ slabi – jalovi tad vam trudi,
Osveta smiješna!
Što ste, dakle, sileni divi moji,
Jeste l’ za to da vam se razbor smije?
Što ste dakle – vragaovi ili lutke,
Podli il smiješni?!
