Mata je rođen jedne nedilje,
četrdeset neke godine,
otac nije za njega ni znao
s križnog puta kad se vratio.
Živili tako skromno al’ ponosno,
u selu malom pitomom slavonskom,
seoske babe nisu ga volile
kad krene šorom navuku firange.
A ja, k’o da ga vidim još i sad,
u kas vraća konje s pojila,
selo priča, Matu ne briga,
samo konje brže potjera.
Onda je došla devedeseta,
otac reče sad il’ nikada,
i Mata krenu k’o iz nekog sna
bez igdi išta al’ srca velika.
Te su mu zime brata ubili,
spalili selo, konje odveli,
oca su našli nakon mjesec, dva
slomila ga tuga velika.
Bio sam s Matom prošle nedilje
kod crkve poslije mise jutarnje,
uz njega sin mu i djeca bratova,
pa gdje si Mata, kako je, pitam ga.
Veli mi sve će biti k’o ranije,
opet će selo okitit kapije,
sve ćemo vratit, al’ jedno nikad ne,
uspomene što su nam nestale.
