Mati, mati, mila mati,
oh, da mi je samo znati
moju ljubav iskazati
prema tebi što mi sja!
Vidjela bi da j’ vrelija
od sunašca štono sija,
i od suze da j’ čistija,
od ljubice nježnija.
Ali, opet, nije tako
uzvišena, bujna, jaka,
vrela, topla, silna, žarka,
majko moja milena,
kao što s’ u tvojih grudi
prema tvome sinku budi,
bez prestanka gdje mu rudi
sreće zora rumena.
Pa šta ću ti, mila mati,
za tu svetu ljubav dati?
Kakvim će te darivati
darom dobri sinak tvoj?
Kako tebi da isplati –
oh, da mu je samo znati! –
Mila moja, dobra mati,
oko njega truda znoj?
Oh, čujem ti riječi mile:
“Nagrada mi sva je, sine:
čini dobra i vrline,
vjeran budi rodu tvom!
Čuvaj jezik, vjeru svoju,
za nju gini i u boju –
nek guslari slijepi poju
o tvom djelu junačkom!”
Pa ja ti se kunem, mati,
da ću ime čuvat znati;
Kunem ti se nebom, mati,
i svom mukom roda mog:
Do posljednjeg dana, trena
da ću kao kruta stijena
stati čela uzgorena
na braniku doma svog.
