Kakvu samo nježnost rasprostireš pod mojim tijelom
dok se kao slatka silueta natapaš mirisom moga znoja,
čas narančasto vruća, čas plava i smirena, uzimaš me
i namjenjuješ mi ljubav ostavljajući neograničen mir.
Oh, srećo, po tko zna koji puta vriš u krvi moga tijela,
i slično mjesečini što češlja krošnje kliziš posteljom,
a čežnja mojih prsa slijeće na dvije tvoje bijele grlice,
i toplinom uzdaha, mila, preuzima tvoju uzdrhtalost.
Pa mi godi na tebi ljubiti čistu ljepotu krhkog neba,
i te nježne dodire osjećam kao osmjehe tvoga srca,
jer ti darovi uzvikuju krvotokom i uznose moju dušu
i razlog su što te imam i trajno sanjam na usnama.
A imati tebe ženu, mila, usred nagosti vlastitog tijela,
i sanjati kako grljenjem plijeniš strast muške vatre,
nemoguće je, a ne biti u svitanju tvoje ženstvenosti,
i tvoju rasplamsanu put, dušo, smjestiti oko struka.
Tada udaljenost zvijezda postaje potpuno nevažna,
a snovi u korijenu tvojih bokova postaju čisto svjetlo,
jer slava ljubavi je tamo gdje radost tijela počinje,
u tišini zagrljaja, uzdahu dodira i mirisu poljubaca.
