Već po sata stoji mladić na uglu. Već je po treći put — gledajući u dubinu ulice — zamijenio djevojku koju očekuje sa drugom.
Jedna je imala žutu haljinu kao ona.
Druga je hodala kao ona.
A treća — ni sam ne zna kako ju je mogao zamijeniti s njom.
Kao što se more po žalu razlijeva i povlači — tako uđe u nj radost kad pomisli da ju je među prolaznicima otkrio, a povuče se kad vidi da se je prevario.
Nje nema, i on se osjeća smiješan.
Pretražuje očima prozore kuća, odakle ga mogu vidjeti.
Možda netko motri kako on tu stoji i, odgonetnuvši zašto stoji, zabavlja se njim kao smiješnim čovjekom. Prije deset minuta odlučio je otići za pet minuta, ali on još uvijek čeka i gleda pažljivo u gibanje ulice. A sutra, kad se s njom sastane, lagat će joj iz ponosa da ju je čekao samo deset minuta.
