Od sunčanih zlatnih zraka
Tanano bih velo natko,
Da sakrijem, da ne gledam
Usana ti puplje slatko.
Čuvo bih te i od sjenke
I od praška najlakšega,
Da mi budeš uvijek čista
Poput netom palog snijega.
Pričo bih ti sasvim tiho,
Da ne prenem nikad više
Modre sanke iz djetinjstva,
Što se u tvom oku skriše.
Pričo bih ti o dva lista
S iste hvoje, svela oba,
Što se našli otrgnuti
U jesensko mutno doba.
0 dvije zvijezde iste staze,
Što se jedva onda našle,
Kada su u istom suncu
Bljednule i tužno zašle.
I o onom vedrom miru,
Što se u tvom oku plavi —
Pričo bih ti mnogo toga,
Tek ni riječi — o ljubavi.
