Tiha nedjelja. Sunce. Žita se u polju zelene.
Od kapele procesija ide na Lazine:
Treba žito blagoslovit, Bože pomozi!
Velečasnog boli noga… Mjesto njega moja baka,
U ime božje, vodi i moli. Ja nosim križ okićeni,
U sredini: zdesna mi baka, a slijeva Liza Šumareva.
Čuj moju baku:
– Isuse blaga i ponizna srca!
Svi: – Učini srce nače po srcu svojem!
Liza Šumareva svaku riječ kaže
Dva trenutka kasnije od svih.
Moje razmatranje:
Dobro bi bilo da je sada s nama i Toma Blažev. Isus bi se njemu smilovao i Toma ne bi morao psovati kao jučer, kad je u blatu zapao s drvima i tri puta opsovao, oslobodi Bože, – Sveti Isusov Križ.
Tada me prekinu moja baka:
– Od kuge, glada i vojske!
Svi: – Oslobodi nas, Gospodine!
Moje drugo razmatranje:
Zašto se baka nije molila Bogu da nas oslobodi vojske prije nego što je tata otišao u rat? Baš su želi žito na Lazinama kad se čulo: Mora se u rat! I on je otišao sa srpom kući da se spremi. Bog i moja baka, oni se jako vole: On bi sigurno čuo baku, jer se ona njemu uvijek moli, i napamet, i iz crnog molitvenika.
Sad ću baš da izbrojim korake,
Koliko treba da načinim s križem
Dok baka prevrne list u molitveniku.
