Što je nebu sunce sjajno, što krepošću višnjeg blista;
Što je polju cv’jeće bajno, a cvijeću rosa čista;
Što j’ sokolu krš i st’jena gdje šstari, gdje se vije.
Više koga razjarena čsto ljuta munja bije;
Što je orlu smjelog leta ta visina neba sveta,
S koje gordo, u prašini, on prezire crva kleta;
Što je gori izvor-vrelo, lipe cvjetne, jele vite,
I u travi mirisave ljubičice one skrite;
Što j’ lahoru miris ruža tihim letom što ga nosi,
Pa ga milo svakom daje, njim se diči i ponosi;
Što je pjesma slavlju milom, što je tici lako krilo,
Što je oku vid i svjetlost: to je meni Srpstvo milo!
Kao oganj, vatra živa u mom srcu ono gori!
S njime moja duša sniva, o novome danku, zori…
Svi oblaci da s’ razviju – srdžbe strašne ponajveće,
Pa na njega da se sliju, ugasit’ ga srcu neće!
Da s’ njega gorda sila digne, demon… onaj ljuti,
Iskru svetu Srpstva mila ne može mi otrgnuti.
Njemu služim, vjerno, pravo, svetinja mi mila to je!
Zdravo da si, Srpstvo slavno, ponajveće blago moje!
