Mornar kune iste sunčne luče,
Kad na moru brod svoj vidi stati;
A kad počme vjetar ga njihati,
Opoji se, zapjeva, zahuče.
A doskora, kad većma povuče
Brod mu more, i baca, i mlati,
Da krm škriplje kan oklop u rati,
Pod zviždanjem vihra zajauče.
Srce moje! Kolko na mornara
Ne naličiš! Pokoj kunuć vijekom
Išteš buru ćuti sred njedara.
Ma naposlijed, kad te već priuze,
Probijeno groznim sreće stekom,
Razmineš se-na uzdahe, suze.
Pregled privatnosti
Ova web stranica koristi kolačiće kako bismo vam mogli pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Informacije o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije kao što su prepoznavanje vas kada se vratite na našu web stranicu i pomoć našem timu da shvati koji su vam dijelovi web stranice najzanimljiviji i najkorisniji.
