U bijelo okrečenoj sobi
Stoje dva duga drvena stola.
Svakoga dana nove im goste
Dovezu mrtvačka kola.
Služavke, umrle u bijedi,
Il sijede ispaćene pralje,
Kojima ukočene ruke
Ne mogu više prati dalje,
I koje – uzevši im ruho –
Ubožnica amo šalje.
Bludnice, koje pohotne ruke
Nikada više neće da dirnu,
Što poslije sviju budnih, bludnih noći
Uđoše u jednu posve mirnu.
Il stigne ovamo kažnjenik
Kojeg je žandar presto da vodi,
Il napuhnuti utopljenik
Kojemu ime nesta u vodi,
Il skitnjom izmučene skitnice,
Vječito gonjene do mitnice,
Što prođoše kroz ovaj život bosi,
Sa sijenom tuđih sjenika u kosi.
Svi oni amo jednom dođu,
Zbiti u lijesove proste,
I zauzmu svoje mjesto na stolu
Što vječno očekuje goste.
Žive su ih gonili i gnjeli,
Nožem su ih rasparali mrtve –
Ti, što žrtve za život bjehu,
Ostaše i poslije smrti žrtve.
Stanovahu na kraju grada,
U prljavome kvartu roblja,
Počivat će na kraju groblja,
Daleko od arkada.
I kao što je više njih
Imalo zajedničku sobu –
Tako će i sad više njih
Noćivati u istom grobu.
– – – – – – –
– – – – – – –
U bijelo okrečenoj sobi
Stoje dva duga drvena stola.
Svakoga dana nove im goste
Dovezu mrtvačka kola.
