Na golu sjeđah kamenu
I gutah koru hljeba;
Preda mnom je u kaljuži
Svjetlopis ležo neba.
Pristupio mi čovjek tad
I gladna psina neka,
Sve psetu dadoh – čovjeka
Odagnah od sebeka.
Nu u taj trenut anđeo
Iskrsnuo pred me,
Uperio mi u srce
Mač ljući vatre same.
Ja brk mu zgrabih oštrice
Od ljudskog srca tvrđe
I rekoh: Po svoj prilici,
Je l’, ti si – Milosrđe?
A nu, gle, zidah Šarengrad
Od malih svojih nogu,
I u njem divnu crkvicu;
Tu svom se moljah Bogu.
Ah, tu su mogli ući svi
– I veliki i mali –
I ušli su, i ušli su,
I sve mi zamazali.
Ne trpim blata. Bijah ljut
I vabnuh paščad na to;
Na masni li su došli pir,
– Sve ližu ono blato!
Na ruci njina, sjaji se,
Gle, slina blagodarna,
I od nje puče, anđele,
Aj, oštrica ti žarna.
Il slina im, il suza li
Jednaku vrijednu hvalu;
Dok nema mane sa neba,
Ja nisam kriv moralu!
Al tko da plati suze mi
Za srušenu divotu
I svježu srč, što žrtvovah
Za glupu laž životu?
…. I vidjeh onda – anđeo
Ukočio se samo,
I ode glave spuštene,
Ah, bogzna kud i kamo.
Pa ostah sâm – bez anđela,
Bez čovjeka, bez zvijeri;
Svjetlopis gledam u blatu
Svih neba deveterih.
Na golu sjeđah kamenu
