A što bijesa ne poteče
Niz to pusto, mutno polje?!
Ljut sam putnik loše volje,
Mračan dan mi, čamna veče.
A već davno skupljam tralje,
Da se pođe makar kuda;
Dosadno mi je ovdje svuda, –
Ah, kad ćemo krenut dalje!
Svijet se vrti – nek se vrti;
Plesao sam i ja s njime,
Sa zla plako i miline
Na njegovih njedrih škrti’.
I sad samo gledam tupo,
Kako svoje pazi trice,
Svakidašnje mršti lice
I dalje se tiska glupo…
Ne dolaz’te više k meni;
Pustite me, neka hitno,
Pre neg jekne zvonce sitno,
Listam album na koljeni’.
Uspomene drage to su,
Povezane sve na sreću
A u kožu magareću,
– Dosta po njoj suza prosuh.
O, ne na te, sliko bajna,
Što mu prve krasiš liste,
Očice su tvoje čiste,
Nevina ti lica sjajna.
Još me danas blago gleda
Tvoje oko iz pozađa –
Mjesečino tiha, blijeda,
Lomnu brodu vrh komađa!
Ne mogu ti “zbogom” reći,
Ponijet ću te tamo, tamo,
Gdje će Bog nas vidjet samo
Sveznajući, svevideći.
Ja ću propast po sudbini,
Ti se na me nasmij mrtva;
Ah, tvoja sam osto žrtva,
Slatka mašto mladosti mi!
Ja se s vama samo dijelim,
Što ste meni milost dali,
Opili me, ovjenčali
Čemer-cvijećem neuvelim.
Otrov mi je grud zagrijevo,
Podivljo me u lijetu;
Bez otrovi ne bih pjevo,
Ta bio bih lago svijetu.
I – sad sklapam knjigu ovdje
Pa očikam jedva časak –
Sitno zvonce – srećni glasak,
Da se pođe… nekud pođe…
Ni veselo niti plačno,
I bez cilja i bez volje,
Niz neznano pusto polje,
Mutno, mrtvo, beskonačno…
Na kolodvoru
