Bje noć, kad s gola Nehaju mi visa
Na tamno more mutan pogled pao,
Kad zirnuh okom preko ljuta klisa,
Slobodu gdje je Uskok branit znao
Bje noć, i svuda goli gledah kamen
I disaj slušah rodišta mi draga,
U duši sveti gorio je plamen,
A gorak uzdah proklinjo mu vraga.
I stajah tako – plakat mi se htjelo
Nad kamnom sudbom ispod kamen-grada,
I drhtalo mi tajnim strahom tijelo,
A srce tisuć ovijalo jada.
I mišljah: tako sjećaju se tebe
I tvoje slave nekadašnjeg sjaja,
Kad za druge si, više neg za sebe,
Ti krstit znao i lava i zmaja?
Da, to je prošlo, sad od slave tvoje
Tek djeci tvojoj jedan osta znamen,
Poštenje čisto, kao sunce što je,
I značaj tvrđi neg što živac-kamen.
To zapis svet ti, za njim da mi segneš,
Ta u njem sva ti orlovska je snaga,
I ne boj mi se; pošteno li pregneš,
Ti vijek ćeš svoga odrvati vraga.
Ušutjeh – zanos svladao me mlađan,
I snatriv klonuh pod zidine slavne,
Oćutjeh, pokoj da me blaži slađan,
I slavlje zgledah posred noći tavne:
Sve s mora, gora, rod se kupi bratski;
Na povrate je sa krvava pira,
A srca stresa usklik svehrvatski;
To rob se krvlju dovinuo mira!
I prenuh se; sa Nehajeva visa
Na tamno more pogled mi je pao,
I zirnuh okom preko ljuta klisa,
Slobodu gdje je Uskok branit znao –
Pa kliknuh: – Živi, moj uskočki grade,
I tvoja sunce ogrijat će vrata;
Da, i ti svoje prebolit ćeš jade,
I puknut zora slobodi Hrvata!
Na nehaju
