Samcat sjedim na obali
Nedogledna pusta mora, –
Mirno veče; vasionu
Mjesec zrači odozgora.
Samcat sjedim. Misli moje
U beskrajnost neba hitam,
U tišini šapućući
Ono plavo nebo pitam:
“Oj reci mi, nebo reci!
Doklena će suze livat’,
Doklena će sirotinja
Pod tminom se jada skrivat’?…
Da l’ će vječno ljudska srca
Biti crna zloba sama?
Biti st’jena – kamen hladni,
Bez ljubavi svetog plama?
Oj dokle će, nebo, dokle
Uzdasi se ropski čuti?
Da l’ će svanut’ danak želja,
Kad će lance rastrgnuti?
Da im nakon tol’kih jada
Izmučenoj lakne duši,
Slobode im sunce zlatno
Suze s lica da osuši.
Oj dokle će?… Al’ što pitam?
Ta sve zaman, sve zanago:
Sve će biti kako tebi
U visini bude drago.”
Ali ja se toplo molim:
“Čuj me, Bože sila, moći!
Oj pomozi Srbu tvome
Razvedri mu mračne noći!”
