Ostale su za mnom bašte jorgovana,
sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vrela…
Studena me jesen na po puta srela,
i po meni pada suho lišće s grana.
Kô ranjena tica, što bi nebu htjela,
otima se duša iz olovnih dana,
Ali kobni vjetar grabi je sa strana,
pa se natrag trgne premrzla i svela,
Moji vrti, više ne čekajte na me,
vratiti se neću iz studene tame
svog života… Sunce polagano gasne…
Hladni suton pada… Noć sve bliže ide…
Jednu crnu ruku moje oči vide –
i ja čujem samo udar tvrde krasne.
