Polako suton prikrada se, slazi
u lisnu goru – u zavičaj mio;
Rađa se mjesec i po dugoj stazi
padaju sjenke, i san trepti ti’o.
Šumore breze, dršće list do lista,
mrmori potok ispod vrba stari’;
Odbleskom mekim dijamanta čista
modru mu trsku zlatan crvić zâri.
Noseći snoplje preko niske brvi
na drugu stranu potoka, u selo,
seljanka hodi, mlada, puna krvi;
lice joj mramor, mjesečina čelo.
Gdje li je rasla ta ruža što gori?
Visoko, tamo gdje se jelen krije,
gdje vjetar tiho s jasikama zbori
i bistra voda iz kamena bije.
Odar su njezin široki velenci
od modrih trava. Tu, gdje ona sanja,
potoci šume u dubokoj sjenci
i slavuj pjeva pod svodom od granja.
Nju plava jutra umivaju rosom,
a vjetar trepti i lako mirisnim
češlja je krilom, i svilenom kosom
vihori dugo pod brezama lisnim.
U vedre noći njen je pokrov mio
od plava neba, mjesečine meke;
Njena su njedra vrt u kome ti’o
počiva miris bagrema i smreke.
Ja za njom ginem! Njoj me duša vodi!
O, daj mi ruku, ja ću s tobom poći
u goru, u tvoj zavičaj! O, hodi,
s tobom ću biti i dane i noći!
I tamo, gdje se vodopadi dime,
ljubiću tebe svojim srcem zdravim.
I tvoje slatko govoriti ime
nebu i suncu i gorama plavim!
