Koliko puta tebe pohodih mišlju mladom
I ljubljah tvoja mjesta miline rajske puna!
U sanku kol’ko puta šetah se tvojim hladom
I slušah slatke pjesme iz tvojih gustih džbuna,
Štono ih male tice, kazujuć radosti svoje,
Veselo poje!
Ali i na javi pohodi tebi, evo,
Sin kršne Herceg-zemlje, oj goro puna slada,
Gdjeno je mlađani Branko najslađe pjesme pjevô
I gdje mu zlatni spomenik u slavi blista sada,
Spomenik koji, ako vrijeme jednom sruši,
U srpstva neće duši.
Oj druzi, braćo mila, dignimo pehar gori
Žarkog i ljupkog vina – što nam ga Srijem dava,
Kliknimo jasno skupa, neka se do neba hori,
Neka po Stražilovu zašumi cvijeće i trava:
Slava ti, Branko, slava!
