“Nieszczęśliwy kto próžno o wzajemnošć wola…”
(A. Mickiewicz)
Bijedan li je što ljubi bez nade;
A bjedniji on sa srcem ludim;
Al od sviju je najbjedniji (sudim),
Što je ljubio, a zabit ne znade.
Videć lica ljepotice mlade,
Jad ga hvata s uspomeni hudim,
I sve što mu čar zaigra grudim,
Opet ne smije kud taj anđeo stade.
Mrzi druge i sam sebe krivi,
Bježi ženu, klanja se božice,
Obje gledeć, vijek bez nade živi.
Srce mu je prilika crkvice
Što ju pusti vihri ore, biju, –
Kud bog neće, a ljudi ne smiju.
