Ou sont nos amoureuses?
Gdje su nama drage rajne sestre i drage,
Marulova seja i Dubravka, gdje Cvijeta?
Procvjetaše polja i plodan s rosne vlage
perivoj u cvatu pramaljeća cvjeta:
gdje su naše nimfe i sve čari nage
gizdavih ljepota, krasnije od cvijeta;
gdje su vaše vile, Đivo, Šiško, Đore,
vi, dva Dinka, i Tasso, pokloniče Flore?
Gdje su dobre djeve, bijele poput krina,
deklice što tješe i jačaju junake?
Gdje je mučenica Zrinjska Katarina,
književnica, duše pobožne i jake,
srce Amazonke, Jelena, mat’ sina,
sveta ko regina Helena iz rake;
Sunčanica gdje je i Kosara, kći kralja,
Neda i Sokolica, sjajan niz koralja?
Nestale su kao biser rane rose,
banice su danas otoka za sretne;
sve, što uspomenu njine slave nose
uklele su zavijek, ljubavnike sjetne;
al nebesa plava blagi balzam rose,
melem nade, i blažen tko ih jednom sretne
vjerujući u šarna obećanja duge,
tko ih nađe, Muze naše tlapnje i tuge!
