Ne čuješ jer ti glas, koji ti druge stvari
govori, uho sasvim osvaja kao bludnik
kreposnu dotad, zrelu gospođu, daješ rukom
znakove da se niste razumjeli, da kvari
vika kristale zraka, žudiš za onim zvukom
u koji možeš ući kao u stari rudnik
napušten, vjerujući da još se može naći
ono što drugi nisu, tako i ljubiš, cijeniš
krùpicu dijàmanta na jeziku, u hrani
i starim cipelama, zbog toga put je kraći
nego će potrajati potraga, ali dani
postaju dugi, nekom znakove daješ, pjeniš
od napora se da im objasniš da ti glas,
koji ti druge stvari govori, ne da čuti
ni njihov glas ni tvoj, ni sebe, ali sve je
uzalud: oni viču toliko da tišina
postaje savršena, i tako čuješ sve
