kao osjetljiva nebesa što su u duši izrasla
gnijezde se lastavice…
zagnjuri lice u moje kalupe
i ne diraj krugove,
previše je prazno poslije stiha…
ostani sačuvana na glatkoj površini
sa izmišljenim svecima u kosi,
zagledana u mladost nepovratnu,
u svijetlost koju ispuštaju moji prsti
dok ti vidovito služe…
sakrij glavu u moje grudi
i ne diraj krugove,
premalo je mjesta za ožiljke,
za riječi od pjene i voska
kojima se tvoji bosonogi Zidari
služe da me ugrade u svaki stih
koji smrću prevalim
zbog tvog biblijskog cvijeta,
zbog tvog sklopljenog oka,
zbog periferije kruga
u koji smo smišljeno dovedeni
do suvišnosti,
do vriska,
do gađenja…
