ti si savršen izgovor za sve što se ćuti
za ono van jezika
što nema riječi
samo značenja
ono nešto slično vjetru i magli…
nešto poput naježene kože
suludih metafora
i jezivog daha elipsi…
ne odlazi…
nešto između kože i krvi
tvoja tkiva razmnožava
ne odlazi…
ovaj rez u kostima
raspeće oplakuje
priđi ovim zbunjenim stopalima
neko tvoje otiske
prednjim režnjem osluškuje
neko sasvim običan
i lijen za nedovršene
neko pomalo stidan od palanke
i ponosan na hrabrost nepismenih
ne odlazi…
u jednoj priči
pod lijevom lopaticom
rastu nevaljali likovi Bukovskog…
oni su me naučili da volim
