Ona je volela blues,
njen kralj zvao se Peter Green.
A ja, sasvim slučajno tu…
Za taj film neko levi, sasvim…
Uvek je gledala sat,
i čim sklope kazaljke krug
k’o mala bi šaputala, tad,
da negde neko misli na nju.
U njenoj sobi, mala riznica greha,
kao duga, preko besmisla most…
Puno knjiga nekog prebeglog Čeha,
i sportska štampa, ako naiđe gost…
Uglavnom prođe sve,
ali ostane blues.
Boje se razliju
kad ga čujem na radiju…
Ubija metronom…
Šta taj sat radi tu?
Jedan i nula-pet…
Neko misli na nju.
Negde u meni je kvar,
i mrak sto me gricka k’o miš…
I sav sam kao ona staklena stvar
u kojoj veje kada je pomeriš.
U ovoj sobi ravnoteža je prosta:
sto i krevet i prekidač za luč…
Ispod cene mole cenjenog gosta
da pre puta ne zaboravi kljuc.
Uglavnom …
Ona je volela blues, o-je,
lucidni Peter Green…
A ja, ja sam voleo nju…
A blues… šta blues…?
Nemam ništa sa tim…
