Popô si se sred milina,
Dvor ti zlato, svila krasi;
Bogataš si od davnina –
Al’, čovječe, prašina si.
Sirotinja tuži, cvili,
U jadu joj teku časi;
A ti ležiš u toj svili –
Al’, čovječe, prašina si.
Do ušiju dopiru ti
Sirotinjske muke glasi;
Ti prezireš taj glas ljuti –
Al’, čovječe, prašina si.
Ti je goniš, a ne vidiš
Kako suzom lice kvasi;
Ti si silan, ti s’ ne stidiš –
Al’, čovječe, prašina si.
Zamalo ćeš, oj smrtniče,
Na svijetu tako biti,
Zamalo ćeš, oj smrtniče,
Jer ć’ i tebe zemlja skriti.
Preminuće sva milina,
Ostavićeš svoje dvore;
I oni će bit prašina,
Vremena će da ih sore.
Imaj srca! Budi čovjek!
Nek te djela dižu svude,
Pa ćeš tako živit dovijek’ –
I kad tijelo prah ti bude.
