Al’ si sretan, bogatašu,
Imaš srebra, zlata;
Uživanja razna
Od Boga ti data.
Bez muke i briga
Sjediš u tvom stanu,
A od leda mrzne
Srce sirotanu.
Kao guja cvili,
Pa te tužan moli,
Da mu dadeš hljeba,
Da gladi utoli.
A ti kanda ne znaš,
Ne čuješ mu glasa,
Ne razum’ješ muku,
Strepnje i užasa.
Na mekanoj svili,
Pokraj tople peći,
U spokojstvu ležiš,
U najvećoj sreći.
Al’ sjeti se, sjeti
I tog sirotana,
Pomozi mu sada
Sred čemernih dana.
Ud’jeli mu jadnom,
Ne goni ga s praga,
Oh, tako ti Boga!
Oh, tako ti Blaga!
Imaj srce, s kojim
Osjećaj se spaja;
Ne zaborav’ na to
U svili, sred sjaja.
Vrši dužnost svoju,
Budi srcem čovjek,
Sirotana tješit’
Slava ti je dov’jek.
Ud’jeli mu jadnom,
Ne goni ga s praga,
Oh, tako ti Boga!
Oh, tako ti blaga!
